You play with razors and it hurts, it hurts as you face your fears
Mrzim sve te tvoje prazne riječi i obećanja. Možda imaš dobre namjere...ali neznaš na kog si naletio.
Ja sam kao droga. Na početku sam divna. Činim te sretnim. Trebaš me. Navučem te na sebe. Zbog mene bi sve napravio. Voliš me najviše. Želiš samo mene i nikog drugog. Onda gubiš sve zbog mene. Svi te ostavljaju. Shvaćaš da sam smeće ali nema povratka. Navučen si jako. Želiš izaći ali ne možeš. Samo si moj. Jako želiš izaći. Sve pokušavaš ali uvijek mi se vraćaš. Želiš me natrag. O da. Bez mene si ništa. Haha.
Puštam te da izađeš. Onda si kao liječeni narkić. Za tebe nema mjesta. Potpuno si sam. Postao si ništa. Potrebno je jako puno truda da me preboliš. Jako puno ljubavi da me više ne trebaš. Jako puno mira da me zaboraviš. Ali to je nemoguće. Mene se ne zaboravlja.
Ali svaki put kad odeš...srušiš moj svijet. Navučem se na tebe jednako kao i ti na mene. I budem uništena. Svaki put. Kao sad.
Bolim li te jednako kao ti mene? Možda. Možda još više.
Ne želim to ponovo. Ne. Never again.
Ali znam da će biti. Ne mogu protiv sebe. Znam da ću biti povrijeđena, sama, uništena ali ne mogu se kontrolirati.
Stojim potpuno sama. Negdje ispod zemlje. Gdje mi je i mjesto. Čekam tebe? Nadam se da ćeš doći. Ali ne dolaziš. Naravno.
Prolaze ljudi. Osjećam njihove osuđujuće poglede na sebi. Znam što govore svojoj djeci. Molim te nemoj postati kao ona. Ne želiš valjda biti takav. Ne želiš valjda ovdje završiti.
Kako je tanka granica koja me dijeli od uništenja. Moje misli od potpunog sloma. Moje stanje od ludila.
Kako je tanka granica koja dijeli dobru curu od zle gadure.
Osjećam to sve odjednom. U isto vrijeme mogu biti sve. I dobra, pristojna, pametna curica i slomljena genserska klošarica. Ali zapravo sam ništa. Izgubljena u svojim lažima. Sama stvaram sebi svijetove i zabrijem da su stvarnost. Ne želim da ljudi znaju previše o meni. Zbog toga se povlačim u sebe. Skrivam svoju istinu. Ono šta njima dajem su obične laži.
I'm all of nothing.
I like pleasure spiked with pain...and pleasure is all mine!
Hell-o!
znam da su vam dosadili depresivni postovi...al jebiga tako sam se osjećala...
nije da je sad nešto bolje. al eto. bar jedan post o pozitivnim stvarima u mom životu.
1st-moja loverica. moja jedina ljubav volim tu curu više od svega na ovom jebenom svijetu. ona je jedini razlog zašto živim. nikad je neću zaboraviti. ona me najbolje razumije. njoj se ne trebam stalno opravdavati. razumije sve i nikad me ne osuđuje zbog moje morbidnosti. ne znam šta bi ja bez nje. zli ljudi nas žele rastaviti ali nikad neće uspjeti. naša ljubav je prejaka. jača od njihove ljubavi, straha, paranoje i sl.
ja sam njen angel i uvijek ću biti uz nju. ona me jedina voli.
onda...alkohol!!! vjerujem da su objašnjenja suvišna. hehe... evo javno priznajem. little alcoholix
"alkohol ubija...znamo, o znamo
znamo da alkohol škodi,
no rakije, rakije, rakije amo,
jer utjehe nema u vodi"
trava...khm...da...jednostavno opušta. ona misli umjesto mene. baš jeben osjećaj. i dobra isprika za brukanje hehe...
frendovi. imam ih jako malo. oni su za mene stvarno posebni. ne bi mogla živjet bez njih. osobe s kojima se ponekad nalazim na kavi ili cugamo zajedno ne smatram frendovima. svi su oni super ali to nije to. pravih frendova imam jako malo al za to sam si sama kriva. jebiga. inače nisam socijalna. nisam uopće. jako mi je teško pričati s ljudima. više volim slušati.
dečko. khm... ovo ću preskočiti...
ma neću. ugl. bio je uz mene u teškim situacijama. i like him very much. my cutie...
mjuza naravno. jedna od najbitnijih stvari u životu. vjerujem da većina vas to kuži pa neću o tome puno. osim šta mi pruža utjehu u teškim situacijama pomaže mi i da se lakše uživim u stvarnost ili neki svoj svijet.
čokolada. opet- objašnjenja su suvišna
brijem da je to sve. to su stvari koje čine moj život vrijednim života. meni su posebne...
ponekad pomislim kako je meni lijepo u životu. i onda shvatim. nije da je moj život užasan. ja sam užasna. sama sam sebi najveći problem.
Somewhere i belong
Zašto si to radiš?
Zato jer se mrzim.
Mrzim se. mrzim svoj život. mrzim svoju kožu i mrzim biti u njoj. mrzim sve vezano uz sebe. mrzim svoje frendove, mrzim svoju obitelj, mrzim svoju školu, mrzim mjesta gdje izlazim, mrzim hranu koju jedem... mrzim svoju osobnost i svoju izgled. mrzim i samu pomisao na sebe.
I've got a problem i want everyone to know
Kako je to živjeti sa svim tim bijesom, mržnjom i boli? i prije svega s tugom?
Kao da je ikog briga.
Svi misle samo na sebe. na svoj savršeni život. boli ih kurac za mene. nobody cares.
Zašto bi onda mene bilo briga? kaže se da je većina u pravu. a većina kaže da mi je bolje da se nikad nisam rodila.
Nitko me ne voli. nitko me ne treba.
Zašto onda ne odustanem? teško je. iako znam da nitko ne bi plakao za mnom. nikome ne bi nedostajala. sa mnom ili bez mene, svejedno je...
Možda bi rekli šteta bila je mlada... život ju je čekao (kakav jebeni život?)...
Ah još uvijek se smijem. još uvijek imam onaj odvratni fejk smile na licu. i nitko nikad ne bi skužio. nitko ne smije saznati.
Ah whatever... možda ipak jednog dana odem nekud... somewhere i belong...
Živim za taj dan.
21.10.2007. u 02:49 | 19 Komentara | Print | # | ^
REJECT OF SOCIETY
mrzim ljude. mrzim ovaj svijet. mrzim svoj jebeni život.
...eteneral years on the path to the cemetery gates...
I wanna runaway witu...
O tome često razmišljam u zadnje vrijeme. osjećam da umirem. raspadam se. sve me boli. radije bi bila bilogdje negu doma.
To nije moj dom. to nije moja obitelj.
Osjećam da gubim ljude do kojih mi je stalo. nigdje ne pripadam. tako sam sama, tako sama. okružena hrpom ljudi ali opet sama...
I onda tako zatvorena u tuđoj kući mogu komunicirati sa svojom jedinom ljubavi samo kroz pjesme, želje i snove. ni to nije loše. osjećam ju. tu negdje blizu sebe. ona je jedina koja me voli. nikada me neće ostaviti. uvijek je tu kad ju trebam. iako nekad ne razumije. ali to je normalno, ipak nismo savršeni.
Ali jedino što nas povezuje je mržnja. mržnja prema ljudima, prema ovom okrutnom svijetu, prema životu. nevjerojatna mržnja koja uništava srce i čini ga nesposobnim da voli. zadnje ostatke bilo kakve brige, interesa, ljubavi, sve to usmjeravam prema njoj. prema svojoj jedinoj ljubavi.
Bijes i mržnja mi koče snove. a to je jedino šta mi je ostalo. ne želim prestati sanjati. ne želim se probuditi. ostat ću zauvijek ovdje. zaštićena od drugih, od njihove nepravde, zlih pogleda i ružnih riječi. dok sam u svom svijetu nitko mi ništa ne može. mogu mi uzeti sve, ali mi ne mogu uzeti snove.
Snovi me čine onim šta jesam. luzerom? možda. mnogi kažu da meni nema pomoći. ili se prilagodi ili ćeš biti zgažena. je li stvarno tako? vjerojatno. istina je da propadam. ne mogu se prilagoditi ovoj bezosjećajnosti, nepravdi, zlu...ali postajem takva. sve mi je svejedno. izgubila sam sve ideale.
Jesam li beznadni slučaj? u svakom slučaju da. na kraju ću postati just another face in the crowd.
...dis iz me...and ribar my love...
07.10.2007. u 15:35 | 8 Komentara | Print | # | ^
Disturbed Angel
jebem ti život
u zadnje vrijeme se pojavilo par osoba koje žele da prestanem sa svim tim sranjima. ma dajte odjebite. jedino moja mater ima zakonsko pravo da mi govori šta da radim. al pošto mater ne slušam... devojka misli da to šta je volim najviše na svijetu znači da moram radit šta mi kaže. mrš.
khm... ako prestanem sa svim lošim šta radim (alkohol, pljuge, trava, tabletice, kava, internet, loše društvo...) život će mi se svest na hranu i spavanje.
veri zanimljivo.
life sux. ja sux
joooj kad mi kažete da me volite... nije moguće... koja bezuvjetna ljubav...
ne volim vas. nikoga. nisam spremna voljeti. možda bi i mogla voljeti pravu osobu. ali ta se još nije pojavila. meni najbliži ljudi su najveće pogreške.
kako ću nekog ubit...
mrzim svoje starce. stvarno. mrzim ih.
kad vidite u novinama "djevojčica zaklala svoje roditelje na spavanju" sve će vam bit jasno.
ahaaaaaaa
mrzim ih. sve uvijek moraju pokvarit. al baš uvijek. nema šanse da me jednostavno puste na miru. neee. oni se u sve moraju upletat. i sve zakomplicirat. i sve, al baš sve sjebat do daske.
previše sam iznervirana da bi pisala post.
mrzim svoje starce! sve moraju pokvarit. sve. i jebe se njima. baš ih briga šta vrištim. šta lupam glavom o zid. šta ne mogu zaustavit krvarenje. jebe se njima. sve mi uvijek pokvare.
mrzim ih. zašto o zašto moraju biti tu. nije da želim da umru. samo ih želim ubit.
ne želim ih kraj sebe. neka jednostavno nestanu. i nek se više ne vraćaju.
jedva čekam 18. selim se istog trena. nije bitno gdje, samo da nisam s njima. mrzim ih.
mrzim ih.
ovaj post je nastao iz čiste mržnje prema starcima. nije trebalo biti tako. a jebiga. ionak ništa nije kak bi trebalo biti.
ur allways complaing at me (get off my back)
why dont u just let me be (get off my back)
<3 <3 <3 <3 <3 <3 <3 <3 <3 <3 <3 <3
ovo bi kao trebala bit neka srca
hahahaha
give peace a chance
hahahaha
Ravno do dna!
aha. točno tako. zašto pada jebena kiša???
ima li nešto tako prekrasno? nešto što me čini tako sretnom... jes jes. my dear marijuana... kako tako mala biljka može imati takvu moć? evo natjera me da sada pišem post o njoj. dakle obožavam ju. ufff... jes jes. ma znate već... onaj osjećaj slobode... i slabosti jednim dijelom. ona mi dopušta da budem slaba. pred njom se ne moram praviti da sam čvrsta i da me ništa ne može slomiti. nema onog "budi jaka, izdrži do kraja"... ne. slobodna sam da radim što želim. i što mogu.
ona me neće tjerati. neće me mrziti ako ne uspijem. a naravno da neću uspjeti jer nikad ne uspijem pa zašto bi sad. ma nema veze... ionako ništa više nije bitno. izgubila sam svoje ideale. sve što sam mislila da je dobro i loše sad se izmješalo. ništa više ne znam i ne želim. samo hoću vaaan!!!
a jebi ga. to je život. borba protiv dosade. mi biramo kako. ali znam da što god izaberem bit će loše.
jes jes... kak mi frend kaže, ne vidim ti oči od zjenica...
zašto mrzim??? to nije okej. to je loše. voljet ću, možda je tako lakše.
volim dugu ravnu kosu od one cure šta u skul sjedi ispred mene. ne mogu se sjetit kako se zove. stalno joj radim frizure. baš ima najs kosu, ja bi takvu. ma slatka je mala uvijek ima pljuge i uvijek će ostat sa mnom pušit u parkiću ak mi je dosadno. baš je dobra. ne znam zaš sad pišem o njoj. aj guess da sam njoj obećala da ćemo se ići napušit neki dan. kad prestane kiša. ona je jedna od rijetkih iz razreda s kojima sam si okej.
zašto pada jebena kiša? voda mi je ušla u marte.
ja sam jedno malo, jadno, glupo, ružno, poremećeno derište. i ponosim se s tim.
buahaha...
aj know ju hejt me but aj dont care!!!
zašto pada jebena kiša?
dakle ljudi nemojte bit glupi. nemojte raditi ono šta ne želite. nemojte se brinuti šta drugi misle jer su drugi glupi. udjelite pljugu jadnoj djeci koja žicaju po ribnjaku. nemojte stavljat žvaku u kosu profesorici iz fizike. ako budete u zvuku, pozdravite me. ja sam ona koja je stalno tamo (koji opis...hehe). i nemojte se obazirati na ove gluposti koje sam napisala. ovo su samo sranja jednog pokislog napušenog uma. puffa!
05.05.2007. u 23:47 | 18 Komentara | Print | # | ^
Anywhere but home again
Zašto me mrzite? zašto ubijate u meni svaku želju za životom? zašto me ne razumijete? mrzim vas zaista. ako sam vas ikad i voljela to je bilo samo zato jer sam morala. jer ipak ste mi roditelji. vi ste mi dali život. bolje da niste.
Vraćam se kući. bilo mi je lijepo vani, sva sam sretna. dok se približavam kući sve to nestaje. počinjem se bojati. srce mi lupa, dlanovi su mi mokri, zuji mi u ušima... ne želim kući, ne želim... kad se sjetim da sam se prije samo par minuta smijala... oprala sam ruke, stavila žvaku, obrisala usta, izbrisala sve tragove prekrasne večeri. sjećanja nestaju. ni trava ni cuga ni sjećanja na njega nisu jači od straha pred starcima. bojm se otvoriti vrata. bojim se onoga što će biti. jer znam da počinje pakao...
Mrzim svoju obitelj. mrzim. jako. i nije da me sad puca, uvijek je bilo tako. nikad se nismo razumjeli. ne želim ih u svojoj blizini. ne želim ih pored sebe. ne želim da mi se obraćaju. ne mogu pričati s njima. čak mi se više ne da ni svađati. znam da je bolje da šutim. oni ne žele čuti moje mišljenje. stvarno je bolje da ništa ne kažem. samo ću sve pogoršati. jer oni su uvijek u pravu. sve znaju najbolje.
Ja sam uvijek kriva. što god se desilo ja sam kriva. nije bitno što se desilo jer ionako sam ja kriva. ja sam ta koja je zla i koja uvijek sve pokvari. uvijek je bilo tako. dosta mi je. kad sam stvarno sjebana i očekujem barem malo podrške, oni me sjebu do kraja. jer ja sam si sama kriva. i trebam se sama vaditi iz sranja. ali naravno, oni će biti tu da mi prigovaraju.
Nedavno je stara skužila da se režem. pita me zašto su mi ruke izrezane. paa onako, porezala sam se khmm... i onda je uzela nož, izrezala mi cijelu ruku i rekla nadam se da smo gotovi s rezanjem. naravno da nismo...
Mislila sam pobjeći od kuće. stalno mislim o tome. ali ne mogu. nemam kamo otići... možda me strah. iako nema većeg straha od onog kojeg osjećam prema roditeljima. oni su jedino čega se zaista bojim.
Nedavno je bila odlična prilika da pobjegnem. bilo je negdje oko pol 1 navečer. nešto sam se posvađala sa starcima pa sam morala otići van odnijet smeće. onda su zaključali vrata i nisu me htjeli pustit unutra. vani je bilo jako hladno i bila sam prehlađena. otišla sam pljugat u parkić iza zgrade. ma bilo je ok osim šta nisam imala maramice pa sam puhala nos u rukav, a jebga. baš sam željela da mi se nešto desi, da me netko zatuče, siluje il ubije baš zato da im bude žao što dijete ne puste u kuću u to doba noći. anyway pustili su me unutra tek negdje poslije 1. ma smrzla sam se, plakala sam cijelo vrijeme, bila sam totalno sjebana, ali svejedno nisam mogla pobjeći.
Nemam kamo otići... sama sam... potpuno... sama sa svojom mržnjom prema ljudima...
